Dokle će, majku mu? / Branko Čegec

Branko Čegec

Kultura knjige u maloj, beznačajnoj zemlji, čija se veličina gradila iza iluzionističkih paravana jedne brižno isplanirane prijevare, iz koje je, nakon što je temeljito počišćena od svakog oblika vrijednosti, ponajprije od materijalnih, a onda i svih drugih, dakle, kultura knjige u zemlji čiju beznačajnost legetimira i tzv. puk (na izborima) i tzv. establishment, u zemlji koja svoj identitetski pupak u formi ”nacionalnog jezika” brutalno i beskompromisno odsijeca na razini obrazovanja, na razini književnosti, na razini lingvistike, izgubila je svako uporište i sigurno zakoračila na ”put u nepostojanje”, kako je to ”lijepo” nagovijestio Mihalić prije više od šezdeset godina, put s kojega bi je mogla skrenuti jedino neka ozbiljna ”kulturna politika” (što god to značilo), neki minimum konsenzusa preostale pameti koja još nije ishlapila, ako je tu pamet uopće moguće okupiti pod nekim kišobranom, osim pod ”kišobranom” razorne ekspolozije kapitala kojemu se živo jebe za nekakve male zemlje sa svojim malim jezicima, svojim malim književnostima, svojim malim i patetičnim intelektualcima i drugim malim pimpekima. Jebanje ionako već odavno nije u sferi razmjene erotske energije i nekakvih smiješnih emocija, kako nas lijepo podučavaju profeti neoliberalne apokalipse, jer u njihovim je, samo njihovim rukama i batina i tratina.

A pod mekim tepihom industrijskog travnjaka, pod dupetom lutke na napuhavanje, jedino je sigurno mjesto svakome autonomnom mišljenju, svakoj kreaciji u književnosti i drugim umjetnostima, svakoj ideji razlike, makar ona bila samo na razini maloga, smiješnog jezika, koji prevodi velike, smrtno ozbiljne književnosti, s njihovih velikih, smrtno ozbiljnih jezika i tako održava iluziju o malom jeziku koji se opire, raste, razvija se… Dokle će, majku mu?

                     = izvor: videti više  Tihe lomače: Uvodnik u novi broj časopisa za knjigu Tema (1-2-3., 2017.)

Branko Čegec – Prozivođače magle i šibica smeta

Branko Čegec govori o jeziku kao mjeri značenja riječi  a ne njihove potrošnje, o stvaranju Quoruma i svojoj književnoj generaciji, o pisanju kao jedinstvenom individualnom iskustvu, o ideji geta kao prostora kulture i nadi da se, ipak, preživi.

Razgovarao: Marijan Grakalić

Grakalić: Povod ovom razgovoru, naravno ne i jedini razlog za njega, tvoja je nedavno objavljena knjiga ”Pokret otpora”. Nekako se čini kao da ne postoji potrebniji naslov danas na policama knjižara kada se zbilja doima kao prizorište smrti kulture. U tim kratkim zapisima, ima ih četrdesetak u toj knjizi, dotičeš se mnogih općih ali i konkretnih pitanja i dvojbi. U stvari, čiji je to ”mrak na svijetlim stazama” ostaje baš ono upečatljivo pitanje. A odgovori?
Čegec: Proizvodnja mraka najuspješniji je opći, pa i kulturni proizvod zadnjih dvadesetak godina. Da je priča pomno isplanirana posve je jasno kada se nakratko upali šibica i pogleda što je sve pod okriljem toga mraka „zamračeno“, preseljeno u sfere fantazije brižnih sanjača „hrvatskog sna“, koji su s rukom na srcu uspjeli uništiti sve što nisu prije toga uspjeli ukrasti. O kulturi u tom kontekstu nije nimalo lako govoriti, jer je ona uvijek bila pri dnu, a sad je duboko pod zemljom, makar još daje poneki znak života… Možemo li je reanimirati pitanje je koje nužno vežem uz pitanje može li se, ima li se na čemu reanimirati ova zemlja, ili će nas posve prekriti korov, „snjegovi i šaš“?

Grakalić: Još jedna nova knjiga ”Zapisi iz pustog jezika”, a pojavila se istodobno s gore spomenutom, također predstavlja kritičko propitivanje svega što nas okružuje kao svojevrsne sublimacije društvenog okruženja. Negdje sam primijetio kako je nazivaju i ”dokumentom kaosa” jer se u njoj u rasponu od grafita pa do poezija potkopava čak i vlastit jezik.
Čegec: Ja mislim da stvar stoji malo drukčije, barem kada je o jeziku riječ. Ta je knjiga, naime, pokušaj oživljavanja jezika kojega su mediji dotukli beskrajnom relativizacijom, osakatili ga do razine na kojoj riječi znače sve, a sve je jednako ništa. Pojmovi su posve izlizani u ispraznosti tzv. „celebrity kulture“, mediji više ne prenose poruke, jer im to nije ni važno: oni pumpaju iluzije o nekom imaginarnom životu, u kojemu bi riječi sa značenjem, „riječi i stvari“, kako su to nekad lijepo govorili teoretičari kojima je jezik značio sve, poput Michela Foucaulta. Moja je knjiga pokušaj upisivanja značenja u jezik opustošen medijskom potrošnjom, s time da se često koristi zaoštravanjem apsurda iz javne uporabe kao nekom vrstom protuotrova. I ja, naime, moram nekako govoriti o aktualnom vremenu, a ne mogu to činiti mimo aktualne slike jezika. Proces profanacije života u našem vremenu odvijao se na svim razinama, ne samo u jeziku, ali je u njemu strašno vidljiv, jer pod etiketom totalne komunikacije mi smo zabrazdili u sferu ne-komunikacije, komunikacije u prazno, u kojoj svi govore ali nitko nikoga ne čuje.

            = više>>>